Simana - Ranko Risojević
"Stari kompozitor pripovijeda neprekidno, zatvorim oči i slušam njegov glas, s one strane groba, uvijek ima šta da mi kaže. Sve pamti, svega se sjeća. Sjeća se tuđeg sjećanja, priča svoje bake, koja se sjeća priča svoje bake, Simaninih priča, dodira, melema. Pogledam ga, zakrivljenog nosa, izgleda mi poput Cincarina što je juče stigao iz Korče. Ili Moskopolja? Ili samo iz ove priče?
Njen završetak vjerovatno prethodi početku, ali to je važno samo piscu, čitalac osim radoznalosti tu ne nalazi mnogo zadovoljstva. Jer ono što je cjelina, ne može da ostane nekazano i nezabilježeno. Zbiva se mnogo godina, mnogo decenija poslije svih ispričanih događaja, slika, snova, tokom još jednog krvavog rata.
Da li se uopšte odnosi na nju, ili nekoga drugog, nije ničim dokazano. Ali naše povjerenje u narodne priče nema granice ni mjere. Kao da sve i postoji samo zato da bi jednom bilo ispričano, kako je rekao naš veliki pisac."